Lara
«Vagina.» Eto, izgovorila sam. «Vagina» - rekla sam još jedanput. Neprestano tu reč ponavljam već tri godine. U pozorištima, na koledžima, u gostinskim sobama, kafeima, na ručkovima, večerama, partijima, radio programima širom zemlje. Činila bih to i na TV da su mi dopustili. Sto dvadeset osam puta na bini je izgovaram svake večeri, izvodeći svoju predstavu Vaginini monolozi, baziranu na ispovestima više od svesta žena, pripadnica raznolikih grupa, a na temu njihovih vagina. Govorim je i dok spavam. Kažem je zato što ne bi trebalo da je kažem. I stoga što je to nevidljiva reč – reč koja pobuđuje nemir, neugodnost, prezir i odvratnost.

Izgovaram je zato što verujem da ono što ne govorimo, zapravo i ne vidimo, ne prepoznajemo i ne pamtimo. Ono što ne kažemo postaje tajna, a tajne često stvaraju stid, strah i mitove. Radim to zato što želim da je jednog dana osećam ugodno izgovarajući je, a ne da budem posramljena i da se osećam krivom.

Govorim je zato što još nema reči koja je obuhvatnija i koja bolje opisuje taj deo našeg tela i sve njegove delove. «Pica» je verovatno bolji izraz, ali uz njega se vezuju i mnoge druge stvari. Pored toga, nisam sigurna da je većini nas sasvim jasno na šta mislimo kad kažemo «pica». «Vulva» je dobra reč; znatno preciznija, ali ne verujem da je njeno značenje baš svima poznato.

Kažem «vagina» zato što kad god sam ranije počinjala da izgovaram ovu reč uviđala sam koliko sam zapravo nekompletna i koliko je moj um odvojen od mog tela. Moja vagina bila je nešto maglovito i udaljeno. Retko sam boravila tamo, pa čak i navraćala. Bila sam zauzeta poslom, pisanjem, meterinstvom, prijateljstvima. Nisam doživljavala svoju vaginu kao nešto za mene primarno i pozitivno, kao mesto oslonca, podrške, zadovoljstva i kreativnosti. Smatrala sam je nekakvim bremenom, nečim što me je plašilo. Bila sam silovana u ranom detinjstvu. Kada sam odrasla, iako sam radila sve što rade i ostale žene koje imaju vaginu, nikada nisam uspela da ponovo stupim u kontakt s tim delom svog tela i da ga, nakon tog nasilja, ponovo prihvatim na prirodan način. Praktično sam najveći deo svog veka provela živeći bez svog motora, centra, svog drugog srca.

Kažem «vagina» zato što želim da ljudi reaguju, da odgovore. I odazvali su se. Pokušali su da cenzurišu «famoznu» reč gde god je predstava Vaginini monolozi gostovala i u svim vrstama komunikacije; u oglasima na stranicama vodećih listova, na kartama koje su prodavane u robnim kućama, na platnenim reklamnim panoima ispred pozorišta, na automatskim teledonskim blagajnama gde je na traci snimljen glas saopštavao samo «Monolozi», ili «V. Monolozi».

«Zašto je to tako?», pitala sam. «Vagina nije pornografska reč, već praktično medicinska, termin kojim se označava deo ljudskog tela poput reči «lakat», «šaka», ili «rebro».»

«Možda nije pornografksa, ali zvuči prljavo», uzvraćali su mi. «Šta da kažemo svojim malim ćerkama ako je čuju?»

«Možda je najbolje da im objasnite da imaju vaginu», predlagala sam im. «Ukoliko im to već nije poznato. Ili... Kako bi bilo da to proslavite?»

«Ali, mi vagine pred njima tako ne nazivalo», insistitali su.

«Nego kako?», pitala sam.

Oni su nabrajali: «piša», «koka», «ribica», «mica», «micojka», «maca», «macojka»... i spisak je bivao sve duži.

Ja kažem «vagina» zato što sam, proučivši statističke podatke, saznala da se vaganima užasne stvari dešavaju svuda: u Sjedinjenim Državama svake godine se zabeleži pola miliona slučajeva silovanja; sto miliona žena u svetu genitalno su osakaćene (obrezane), čime lista strahota ni blizu nije iscrpljena. Ja kažem «vagina» zato što želim da takve ružne stvari prestanu. Znam da neće prestati ukoliko se s njima ne suočimo i ne priznamo da se i dalje dešavaju. Jedini način da se zaustave jeste da se ženama omogući da o njima govore bez strahova od kazne, sramote, odmazde.

Sablažnjivo je izgovoriti ovu reč. «Vagina.» U početku vam se čini kao da prolazite kroz nekakav nevidljivi zid. «Vagina.» Potom se osećate krivim i nevaljalim, i kao da će vas neko opeći. Nakon što je stoti ili hiljaditi put izgovorite, napokon vam padne na pamet da je to zapravo vaša reč, vaše telo, vaše najsuštastvenije mesto. Iznenada uviđate da su stid, nelagodnost i zbunjenost koje ste ranije osećali izgovarajući ovu reč bili oblik zatomljavanja sopstvenih želja i ambicije.

Potom tu reč izgovarate sve češće i češće. Nekad s izvesnom strašću, katkad nekako žurno, zato što osećate da bi stah mogao da se vrati i primora vas da je ponovo šapućete. Zato je izgovarate gde god možete, pulsirajući je u svakoj konverzaciji.

Uzbuđuje vas sve što je u vezi s vašom vaginom; želite da je izučite i istražite, da se s njom upoznate i zbližite, da otkrijete kako da slušate ono što vam poručuje, kako da joj ugodite i sačuvate njeno zdravlje, snagu i mudrost. Učite kako da zadovoljite sebe i pokazujete svom ljubavniku / svojoj ljubavnici kako da vas zadovolji..

Svoje vagine svesni ste preko celog dana – gde god da se nalazite – u automobilu, samoposluzi, sali za rekreaciju, kancelariji. Svesni ste divnog dragocenog, živopisnog dela sebe smeštenog među vašim nogama koji vam izmamljuje osmeh i čini vas ponosnom.

Što češće žene upotrebljavaju ovu reč, manje im je zbog toga neprijatno; odjednom «vagina» dobija normalan status koji imaju i druge reči u svakom jeziku. Naša vagina postaje integrisana, poštovana i sveta. Postaje ravnopravan deo našeg tela, povezan s našim umom, razgaljuje nam dušu i stimuliše duh. Stid nestaje, nasilje prestaje, pošto su sada vagine vidljive i stvarne i svi ih povezuju s moćnim, mudrim ženama koje o vaginama spontano i slobodno govore.

Veliki je put pred nama.

Ovo je njegov početak. Ovde počinjemo da razmišljamo o našim vaginama, da saznajemo štošta o vaginama drugih žena, slušamo njihove isopovesti, da na pitanja odgovaramo i da ih postavljamo. Ovde se oslobađamo mitova, stida i straha. Ovde počinjemo da vežbamo glasnu i otvorenu upotrebu te «zabranjene» reči pošto je, kao što znamo, upravo reč ono što nas pokreće i čini slobodnim.
|
0 Responses